Većini čitatelja, pogotovo onima koji barem donekle poznaju fiziku, poznato je kako se, već nešto više od jednog stoljeća, smatra da je brzina svjetlosti najveća moguća brzina koju ništa ne može premašiti. Ovo vjerovanje, iako nema nikakvog stvarnog osnova, stjecajem loših okolnosti, postalo je rašireno i snažno poput neke dogme iz Svetog pisma. Štoviše, to je postalo pravom pravcatom dogmom u koju je nepristojno, necivilizirano i čak kažnjivo posumnjati, ili ju dovoditi u pitanje.
A da se kod Einsteinove tvrdnje o nenadmašivosti brzine svjetlosti ne radi ni o kakvoj istini, nego baš o praznoj, antimisaonoj i besmislenoj dogmi, može se vrlo pouzdano uvidjeti samom analizom Specijalne teorije relativnosti i smislenom interpretacijom eksperimentalnih rezultata, kojima je ona tobože dokazana.
No postoji još jedan, bolji način razobličavanja ove Einsteinove “istine” – jednostavno praktično, eksperimentalno postizanje supraluminalnih brzina pomoću adekvatnog akceleratora subatomskih čestica.
Eksperiment kojim bi se to moglo postići nije ni kompliciran ni skup, i već se mogao odavno izvesti, ali je njegovo izvođenje ometala upravo ona, gore spomenuta, iracionalna vjera u dogmu o nenadmašivosti brzine svjetlosti, vjera koja ima i zamjetan patološki karakter.
Mislim da je upravo ta patološka “vjera” ili stanoviti fanatizam ono što će sprečavati izradu dole opisanog supraluminalnog akceleratora i izvođenje eksperimenata kojima bi se i praktično, i u vacuumu postigla brzina višestruko veća od brzine svjetlosti.
Točno govoreći, čestice su (u vodi i drugim transparentnim tekućinama visokog stupnja refrakcije) bile ubrzane na brzinu veću od svjetlosti još davne 1953. god. Učinili su to sovjetski fizičari Čerenkov, Vavilov i Frank, a za eksperimentalnu potvrdu tog otkrića dobili su i Nobelovu nagradu 1958. god. Danas se ovaj, Čerenkovljev efekt - brzina čestica veća od svjetlosti – često čini smišljeno, a i svakodnevno se spontano zbiva (kod fisionih reaktora hlađenih vodom, gdje elektroni brži od svjetlosti izbijaju specifične fotone i uzrokuju čudesnu, prekrasnu plavkastu boju vode – vidi: Čerenkovljeva radijacija).
No i dalje se vjeruje da se čestice ne mogu kretati brže od svjetlosti???
Moj je običaj da najprije kažem koju riječ o smislu naslova kojeg sam odabrao. Evo, dakle, tih riječi. Prije svega, moram reći da ovo što ovdje piše nema ama baš nikakve veze sa onim što se u Hrvatskoj podrazumijeva pod sintagmom i političkom orjentacijom «Hrvatsko pravo», niti sa pravaštvom uopće, jer ono što Pravaši zastupaju sve je prije nego nekakvo pravo. O tome nema potrebe da se više bilo što kaže. Nastavljamo sa pravom. Čini se da je za ispravan pogled na pravo, pogled koji omogućuje njegovo istinsko razumijevanje i prikaz ili uspješnu primjenu, presudno važno jasno uvidjeti da pravne norme, usprkos svoj svojoj velikoj, vanjskoj raličititosti, gotovo poput matematičkih normi, imaju jedan isti opći, univerzalni temelj, odnosno jedinstven unutarnji identitet, intenciju, metodu djelovanja i cilj. Treba biti vrlo pronicljiv, ali i odvažan da se shvati i prihvati istinitost ove tvrdnje o bitnom identitetu i univerzalnosti temeljnih pravnih normi. Jasno, i u samom pravu treba postojati dovoljan razlog za njeno prihvaćanje, tako da ću u najvećem dijelu izlaganja pokušati ukazati na taj «dovoljni razlog» odnosno pokazati da je ona tvrdnja doista istinita. To ću morati učiniti tim više i prije što se moje mišljenje suprotstavlja mišljenjima nekih od najvećih filozofa prava, npr: Aristotelovom, Montesquieovom, Savygnievom i Hegelovom. Za sada samo napominjem da je za sve prethodne mislioce temeljnji pravni subjekt i objekt bio, polis ili pak nacija, dok je to, po mom mišljenju, ljudska vrsta. I baš zbog toga što je pravo - kako smo upravo ustvrdili i kako ćemo još mnogo puta ponoviti – ospoljena volja ljudske vrste, te stoga, u svojim temeljima tako jednovito i univerzalno, mi kažemo da je pomalo apsurdno, ili barem nekako nevažno ili neopravdano govoriti o nekom Hrvatskom, Njemačkom, Engleskom, ili čak Rimskom pravu, kod kojeg, njegovo veliko i slavno ime ne označava toliko njegov državni ili nacionalni partikularitet, posebnost, koliko onaj nezaobilazni i univerzalni stupanj razvoja prava, slično kao npr. i izraz «Talionsko pravo» koje mu je prethodilo. Onim pridjevima :Hrvatsko, Njemačko, Englesko itd obično, naime, iskazujemo nebitne specifičnosti tih pravnih sistema i njihove površinske, vanjske različitosti spram nekih drugih. Ukoliko je opravdan (što će se možda pokazati u glavnini teksta), naslov ovog rada, «Hrvatsko pravo» ne upućuje, dakle, na te vanjske razlike spram drugih pravnih sistema, nego prvenstveno Hrvatski doprinos razvoju ili razumijevanju samog prava. Ni važeće pravo u Hrvatskoj, uostalom, i nije neka originalna domaća tvorevina, nego kompilat sastavljen od normi najrazličitije provenijencije i utjecaja, pa je i s obzirom na to pridjev “hrvatsko” diskutabilne važnosti. Ta kompilativnost ili eklekticizam, da se razumijemo, sam po sebi ne mora biti ništa loše, jer je npr. veliki Napoleonov Code civile također svojevrsna kompilacija sastavljena od običajnog i Rimskog prava. Ali, naravno, ne mora svako sastavljanje, odnosno spajanje različitih pravnih normi ili sistema biti tako izvrsno.
Rođen u Zagrebu 1948. Odrastao u Šibeniku, a studij Filozofije i Povijesti umjetnosti završio u Zagrebu. Nakon toga radi kao predavač u gimnaziji a potom u srednjoj školi u Samoboru. Umirovljen iz političkih razloga, sredinom 80tih. Otada, u privremenom smještaju, živi u jednoj ruševini, od male mirovine i bavi se rješavanjem raznovrsnih znanstvenih problema odabranih na osnovu inspiracije. Pročitajte cijelu biografiju Petra Bosnića.
Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici. Više o antigravitaciji.