Nema među vama, dragi čitatelji nekoga ko nije čitao bajku o Ivici i Marici ili barem čuo za nju. Ali, moram vam reći da vi ne znate pravu sudbinu to dvoje malenih junaka ove bajke, a mislim da bi bilo vrlo dobro i korisno za vas da ju znadete i zato ću vam ju sada ispričati.
Točno je ono da su Ivica i Marica bila mala djeca, jedno drugom do uha. Marica je bila nešto starija i pazila je na svog bracu. Živjeli su na rubu šume u jednoj kolibici zajedno sa roditeljima i starom bakom.
Nesreća ovo dvoje mile djece bila je u tome što su im roditelji bili pijanci i često ih bezrazložno zlostavljali. I kad nisu dobijali batine, psovke ili prijekore, djeca su se plašila onih koje će dobiti, pa su stalno živjela u strahu i muci. Budući da je bila veća i nešto starija, Marica je češće dobivala batine nego Ivica, a on je, siromah, premda malen i nejak, često ustajao braniti ju i štititi, ili moliti da ju ne tuku, i pri tom bi i sam katkada dobijao šibom ili remenom.
Baka ih je žalila, ali onako staru kakva je bila, nitko ju nije htio slušati i nije im, jadna mogla pomoći nikako drugačije, nego da ih tješi nakon što su već dobili batine i pogrde.
Već je rano Marica počela sanjati o tome kako će jednog dana uzeti Ivicu za ruku i pobjeći od kuće i počela se spremati za taj dan. Kad god bi ju otac ili mater nekamo poslali, po poslu, uvijek je gledala i raspitivala se o mogućnosti da nađe kakvo sigurno pribježište u koje bi se sklonila zajedno sa Ivicom.
Djevojci koja me naučila voljeti
PJESMA O GUDRUN
"...al tako lijepu,
mudrošću i dobrotom besmrtnim boginjama nalik,
i tako plemenitu, kakva bješe nesretna Gudrun,
Güntera, dobroga kralja kći,
takvu djevojku svijet više nikad upoznati neće..."
Saemunda Edda
Saga o dalekom Islandu, Šesto pjevanje: Str. 473.,
početni stihovi "Pjesme o Gudrun"
Prosvjeta, 1878.
Prijevod: Krsto Velikanović
Na jugu Islanda, na jednoj golemoj, vrtoglavo visokoj, suroj klisuri, što se okomito izdiže iz mora, još i danas mogu se vidjeti ostaci, nekada velikog i moćnog dvorca Skuldegarda. Iz njega je, u davnini, nad cijelim Islandom i morima koja su ga okruživala vladala dinastija Worms. Utemeljitelji su joj bili osvajači što su brodovljem došli iz dalekih Teutonskih zemalja u potrazi za novim životnim prostorom. Iskrcavši se, porazili su domorodce, zavladali Islandom i sagradili neosvojivi, visoki dvorac, tako da svaki došljak ili prolaznik, već izdaleka, sa pučine može vidjeti moć i veličinu Teutonske vladarske kuće i krvi.
Ovom prilikom, neću vam pričati o sjajnim vremenima, kad je dinastija Worms vladala svim morima i otocima do kojih su mogli doploviti brzi drakari, sa svojim legendarnim posadama, nego o vremenu kada se ta moćna dinastija već gasila i davala svoje posljednje izdanke.
Kao što je sunce najljepše baš onda kad zalazi, tako i sa drugim stvarima često biva; da ono što nestaje ili umire, baš u tim svojim zadnjim trenutcima daje najljepše cvjetove i najslađe plodove.
"I Minervina sova, koja je utjelovljenje najdublje mudrosti - govorahu Teutonci - uzlijeće tek u suton".
Tako je bilo i sa vladarskom kućom Worms.
U vremenu o kojem govori ova priča, tj. "Pjesma o Gudrun" Islandom je vladao njen posljednji vladar, Günter III, Dobri, sin Garamhaldov.
Već dosta dugo prije Günterovog stupanja na prijestolje, vlast dinastije Worms svela se samo na dio Islanda. Gunter nije ni pomišljao na obnovu moći dinastije, niti na osvajanja i ponovno širenje kraljevstva, nego je sa svojim podanicima i susjedima živio u miru i u dobrim odnosima, i bio im poput oca, pa su ga podanici najčešće i nazivali ocem.
***
Ovaj, posljednji vladar dinastije Worms živio je sa svojom malom kćerkom jedinicom, Gudrun u jednom udobnom dijelu Skuldegarda koji je bio dobro očuvan. U onaj puno veći i stariji dio zamka rijetko je tko ikada zalazio. Tako je on u dostojanstvenom miru i tišini čuvao uspomenu na slavne pretke koji su bili osvojili golem dio sjevernog svijeta.
Günter je bio čovjek koji se prema svemu i svakome u kraljevstvu, a i izvan njega odnosio s dobrohotnom pažnjom i brigom. No, ni o kome, i ni o čemu, pa možda čak ni o samom kraljevstvu, nije toliko brinuo koliko o Gudrun. Njena majka, Gunterova žena Brünhilda, iz kuće Warsenar umrla je nedugo nakon što je rodila Gudrun, svoje prvo i jedino dijete. Kako je Günter veoma volio svoju ženu, nakon njene smrti nije se htio ponovo ženiti, pa je - i pored toga što je često bio zauzet i prezauzet državničkim poslovima - preuzeo na sebe još i brigu o maloj Gudrun, i bio joj dobar, pažljiv i nježan poput majke. Brigom o Gudrun, pažnjom i nježnostima, on je liječio tešku ranu na duši i nesreću koju mu je zadala ženina smrt, i, što je Gudrun ljepše napredovala, bivao je, doista sve vedrijim i sve manje nesretnim.
Znao je, doduše, da mora biti i strog u odgoju svoje male jedinice i mezimice i pokušavao biti takvim kad je trebalo, ali Gudrun je, treptanjem svojih velikih lijepih trepavica, osmjesima i šarmantnim, zavodljivim znakovima kajanja topila tu njegovu strogost i pretvarala ju opet u nježnu ljubav. Rođena vladarica, već je odmalena vladala svojim ocem.
Istinito, pak, govoreći, Gudrun i nije bila dijete koje je trebalo nekakvu strogost, jer je, začudo, od najranijih dana znala što se smije, a što ne smije činiti. Osjećaj za dobro, plemenito i pravedno kao da se rodio s njom, i upravo je s njim, u najranijim danima znala zadiviti svog oca i druge ljude na dvoru i osvojiti njihove simpatije, ljubav i naklonost.
No, to je možda bio njen, osobeni način da, ostavši bez majke, onako krhka i nejaka, osigura sebi zaštitu i potporu, ne samo od oca, nego i od ostalih ljudi na dvoru, ali najviše od oca, kojemu se uvijek utjecala kad se nečega plašila.
Tako je, često, za olujnih noći, kad je Skuldegard podrhtavao pod udarima silnih gromova, uzimala svoj jastuk, odlazila u odaju u kojoj je spavao njen otac i penjala se na njegov golemi krevet. Kako u mraku ništa nije vidjela, svojim je bosim nožicama gazila i po ocu dok nije našla mjesto u njegovu krilu. Günter bi se tada budio i pokušavao ju strogo koriti, ali Gudrun je na to odgovorala privijanjem uz njega i maznim traženjem njegove zaštite i pokroviteljstva. To je odmah razoružavalo dobroga Güntera, tako da ju je on, samo tobože gunđajući, ostavljao da spava u njegovu krilu.
Shvaćao je da se dijete plaši oluje i grmljavine i da mu je potrebna pažnja i zaštita, i nije ju tjerao da u takvim strašnim noćima sama spava u svojim odajama.
" Uostalom - mislio je u sebi - nije ona dječačić i neće biti muško kad odraste, pa se i ne treba toliko vježbati u hrabrosti."
Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici.
Ipak, usprkos svemu tome, današnji ljudi - među kojima gotovo da i nema onih koji, posredstvom TV-a, nisu već više puta vidjeli najzbiljskije levitiranje ljudi – usprkos svemu tome, dakle, ti današnji ljudi doživljavaju levitaciju kao nešto fantastično, nemoguće ili gotovo nemoguće i pitaju se: da li ju je moguće ostvariti; da li je ona ikada bila ostvarena, te da li će budućnost donijeti njeno ostvarenje itd!!!???
Čak i nakon nekog ovakvog članka koji budi svijest o njoj, objašnjava ju, i nakon diskusije o njoj, odnos prema fenomenu levitacije ostaje isti!!!???
Nije, dakle, nikakav problem objasniti samu levitaciju, nego okloniti tu psihološku ili kulturološku barijeru , koja sprečava da ju vidimo, odnosno postanemo svjesni njene realnosti.
Rođen u Zagrebu 1948. Odrastao u Šibeniku, a studij Filozofije i Povijesti umjetnosti završio u Zagrebu. Nakon toga radi kao predavač u gimnaziji a potom u srednjoj školi u Samoboru. Umirovljen iz političkih razloga, sredinom 80tih. Otada, u privremenom smještaju, živi u jednoj ruševini, od male mirovine i bavi se rješavanjem raznovrsnih znanstvenih problema odabranih na osnovu inspiracije. Pročitajte cijelu biografiju Petra Bosnića.
Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici. Više o antigravitaciji.