Ovaj kratki politički spis pisan je prvenstveno za takozvanog običnog čovjeka, i klonit će se politološke, ekonomske, i sociološke teorije koliko je god to moguće. Ali, usprkos tome, on može biti presudno važan i za stručnjake: ekonomiste, politologe, ili pak 1 državnike, političare, ali također i za managere i poduzetnike, jer se na jedan vrlo jednostavan, ali ipak stručan način bavi uzrocima nekih problema s kojima se ovi stručnjaci, svaki na svoj način, susreću i koje, kako je pokazala dosadašnja praksa, baš zbog nepoznavanja njihovih uzroka, uglavnom bezuspješno, pokušavaju riješiti. No moram odmah napomenuti da se ovdje ne radi o problemima s kojim se susreće samo naše društvo, nego o nekim ključnim problemima koji muče današnju civilizaciju, a koji se kod nas pojavljuju u težem obliku nego u tzv. razvijenim zemljama. Na “domaćem terenu”, ti se problemi pokušavaju riješiti «kopiranjem», tj. preslikavanjem zakona ekonomski i civilizacijski razvijenijih zemalja, i to prvenstveno onih na kojima se temelji Evropska unija. Pri tome se, naravno, zaboravlja da ti zakoni stvaraju velike probleme i u zemljama iz kojih smo ih uzeli. Naši političari i državnici pravdaju svoj prepisivački posao tvrdnjom da oni «kopiraju» i primjenjuju samo one zakone koji su «tamo» dali dobre rezultate. To im se čak može i vjerovati. Ali, ako doista i čine tako, oni sasvim zaboravljaju na to da su ti, nekada valjani zakoni tamo nastali prije mnogo decenija i da su danas, nažalost, zastarjeli. Na prvi pogled, može se učiniti da su oni zastarjeli samo za razvijeni Zapad, a za nas same, budući da nismo toliko razvijeni, ipak su nekakvo dobro, novost i napredak. No u praksi se pokazuje upravo suprotno. Ti zakoni, kod nas najčešće stvaraju kaos i štetu, i to puno veću nego u onim zemljama iz kojih su potekli. Na osnovu nekog takvog posla ne može, dakle, nastati nikakva Nova niti Bolja Hrvatska, nego samo nekakav nezgrapni i nefunkcionalni krpež, patchwork ili pak, nekakva groteskna karikatura onih država koje nam služe kao uzori.
Okosnica teksta su dva zakona na kojima bi se trebao temeljiti ustav moguće svjetske, tj. globalne države, novi Evropski ustav i ustavi sličnih federacija ili unija, a zatim, i ustavi nacionalnih građanskih država.
Zakoni o kojima je ovdje riječ temeljniji su i važniji od sāmih ustava, jer nisu isključivo pravne, nego i ontološko-metodološke tvorevine. Pomoću njih razrješava se jedna pogubna antimomija - privatno-društveno – zbog koje je do sada proliveno mnogo krvi, i uspostavlja jedan novi vid vlasništva, različit od postojećeg privatnog vlasništa i od društvenog. Pored toga određuju se neka opća pravila za život i ponašanje pripadnika ljudske vrste, pravila pomoću kojih je moguće ostvariti one krajnje i najvažnije ciljeve cijele vrste. Ta pravila zapravo tvore filozofsko-pravni temelj ili osnovu, naputak za izradu produktivnih, ontogeničnih društvenih zakona.
Pravu vrijednost ona dva, gore spomenuta zakona moguće je uvidjeti jedino na osnovu istinskog razumijevanja čovjeka, njegovih ciljeva, i metoda kojima ih je on ostvarivao tokom povijesti i kojima ih danas ostvaruje. Stoga će prvi dio teksta govoriti baš o tim stvarima.
U tom se dijelu iznosi shvaćanje da je čovjek, prije svega ontogenično biće - biće koje je sposobno stvoriti umjetno biće. Ono čovjeku treba poslužiti kao bićevito oruđe ili bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih, nadbioloških i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Povijest je proces stvaranja tog bića. Civilizacija se shvaća kao njegov ozbiljeni, otjelotvoreni, materijalni oblik - opće materijalno sredstvo s kojim se ostvaruju oni ultimativni ciljevi ljudske vrste. Društvo i država su neophodna organizacijska, odnosno politička sredstva za njihovo ostvarivanje. Usprkos općoj nevjerici koju će izazvati ove riječi, moram odmah ovdje reći da je birokracija, odnosno administracija - što ću kasnije doista dokazati - jedini politički i društveni subjekt današnjeg društva koji nas može uspješno povesti ka ostvarenju tih ciljeva, ali također i jedini subjekt koji se može uspješno i dugo, na štetu cijelog čovječanstva, nastaviti suprotstavljati njihovom ostvarivanju. No, vratimo se umjetnom biću. Tokom posljednjih desetak tisuća godina otkrivani su i ozbiljavani u praksi, jedan za drugim, neki važni elementi, tj. momenti umjetnog bića. To je dovodilo do promjena i usavršavanja društava u kojima je čovjek živio, a i cjelokupne civilizacije. U nekoliko zadnjih stoljeća stvaranje tog bićevitog sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste uspješno je privedeno kraju. Jedan od zadataka ovog rada jest i to da stvori svijest o tome što je gore bilo rečeno i da pomogne u uspostavljanju, tj. afirmiranju takvog društva i takve civilizacije koji bi mogli biti upotrebljeni u svrhu ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva vrste, čije bi ostvarenje dalo smisao svekolikoj dosadašnjoj čovjekovoj djelatnosti. Ponovo naglašavam da se ovdje ne radi ni o kakvoj alternativnoj znanosti nego o nastavku razvoja i sintezi ključnih spoznaja nekih klasičnih znanosti. Ovaj je tekst vrlo sažet i to prvenstveno stoga što, iskreno govoreći, ne znam napisati neku debelu knjigu. Tješim se mišlju da to možda proizlazi odatle što se, zbog što veće jasnoće i preglednosti, uvijek težim izraziti kratko. Ako je knjiga duboka i vrijedna, onda to i nije tako loše, jer današnji, a ni budući čitatelji, pored velikog broja već napisanih, vrijednih i važnih knjiga, neće imati vremena za čitanje nekakvih nepotrebno, ili nasilno opširnih tekstova. Također mi se čini da bi kratka i jasna knjižica mogla imati veći i povoljniji utjecaj na praktičnu primjenu, tj. etabliranje takvih zakona kakva su ona dva koje će čitatelj susresti u naknadnom tekstu. A ako ne bude ništa od toga, nadam se da će ovaj rad postati barem jedan od niza elemenata koji će utjecati na samoosvješćivanje civilizacije kojoj pripadamo. Toliko ukratko o temi, opsegu i namjerama ovog rada.
Slijedi razrada, tj. kratki prikazi dosadašnjih shvaćanja povijesti, a i mog vlastitog. Zatim, prikazi razvoja civilizacije i razvoja ljudskog društva. Poslije njih biti će prikazana ona dva zakona i njihov mogući utjecaj na kretanja u ljudskom društvu i daljnji razvoj civilizacije te njihov utjecaj na proces ostvarivanja onih ultimativnih, nadbioloških i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Zadnji odjeljak je kratka skica svjetske povijesti koja je shvaćena kao ontogenički proces – proces stvaranja i razvijanja umjetnog bića.
Nema među vama, dragi čitatelji nekoga ko nije čitao bajku o Ivici i Marici ili barem čuo za nju. Ali, moram vam reći da vi ne znate pravu sudbinu to dvoje malenih junaka ove bajke, a mislim da bi bilo vrlo dobro i korisno za vas da ju znadete i zato ću vam ju sada ispričati.
Točno je ono da su Ivica i Marica bila mala djeca, jedno drugom do uha. Marica je bila nešto starija i pazila je na svog bracu. Živjeli su na rubu šume u jednoj kolibici zajedno sa roditeljima i starom bakom.
Nesreća ovo dvoje mile djece bila je u tome što su im roditelji bili pijanci i često ih bezrazložno zlostavljali. I kad nisu dobijali batine, psovke ili prijekore, djeca su se plašila onih koje će dobiti, pa su stalno živjela u strahu i muci. Budući da je bila veća i nešto starija, Marica je češće dobivala batine nego Ivica, a on je, siromah, premda malen i nejak, često ustajao braniti ju i štititi, ili moliti da ju ne tuku, i pri tom bi i sam katkada dobijao šibom ili remenom.
Baka ih je žalila, ali onako staru kakva je bila, nitko ju nije htio slušati i nije im, jadna mogla pomoći nikako drugačije, nego da ih tješi nakon što su već dobili batine i pogrde.
Već je rano Marica počela sanjati o tome kako će jednog dana uzeti Ivicu za ruku i pobjeći od kuće i počela se spremati za taj dan. Kad god bi ju otac ili mater nekamo poslali, po poslu, uvijek je gledala i raspitivala se o mogućnosti da nađe kakvo sigurno pribježište u koje bi se sklonila zajedno sa Ivicom.
Rođen u Zagrebu 1948. Odrastao u Šibeniku, a studij Filozofije i Povijesti umjetnosti završio u Zagrebu. Nakon toga radi kao predavač u gimnaziji a potom u srednjoj školi u Samoboru. Umirovljen iz političkih razloga, sredinom 80tih. Otada, u privremenom smještaju, živi u jednoj ruševini, od male mirovine i bavi se rješavanjem raznovrsnih znanstvenih problema odabranih na osnovu inspiracije. Pročitajte cijelu biografiju Petra Bosnića.
Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici. Više o antigravitaciji.