Djevojci koja me naučila voljeti
PJESMA O GUDRUN
"...al tako lijepu,
mudrošću i dobrotom besmrtnim boginjama nalik,
i tako plemenitu, kakva bješe nesretna Gudrun,
Güntera, dobroga kralja kći,
takvu djevojku svijet više nikad upoznati neće..."
Saemunda Edda
Saga o dalekom Islandu, Šesto pjevanje: Str. 473.,
početni stihovi "Pjesme o Gudrun"
Prosvjeta, 1878.
Prijevod: Krsto Velikanović
Na jugu Islanda, na jednoj golemoj, vrtoglavo visokoj, suroj klisuri, što se okomito izdiže iz mora, još i danas mogu se vidjeti ostaci, nekada velikog i moćnog dvorca Skuldegarda. Iz njega je, u davnini, nad cijelim Islandom i morima koja su ga okruživala vladala dinastija Worms. Utemeljitelji su joj bili osvajači što su brodovljem došli iz dalekih Teutonskih zemalja u potrazi za novim životnim prostorom. Iskrcavši se, porazili su domorodce, zavladali Islandom i sagradili neosvojivi, visoki dvorac, tako da svaki došljak ili prolaznik, već izdaleka, sa pučine može vidjeti moć i veličinu Teutonske vladarske kuće i krvi.
Ovom prilikom, neću vam pričati o sjajnim vremenima, kad je dinastija Worms vladala svim morima i otocima do kojih su mogli doploviti brzi drakari, sa svojim legendarnim posadama, nego o vremenu kada se ta moćna dinastija već gasila i davala svoje posljednje izdanke.
Kao što je sunce najljepše baš onda kad zalazi, tako i sa drugim stvarima često biva; da ono što nestaje ili umire, baš u tim svojim zadnjim trenutcima daje najljepše cvjetove i najslađe plodove.
"I Minervina sova, koja je utjelovljenje najdublje mudrosti - govorahu Teutonci - uzlijeće tek u suton".
Tako je bilo i sa vladarskom kućom Worms.
U vremenu o kojem govori ova priča, tj. "Pjesma o Gudrun" Islandom je vladao njen posljednji vladar, Günter III, Dobri, sin Garamhaldov.
Već dosta dugo prije Günterovog stupanja na prijestolje, vlast dinastije Worms svela se samo na dio Islanda. Gunter nije ni pomišljao na obnovu moći dinastije, niti na osvajanja i ponovno širenje kraljevstva, nego je sa svojim podanicima i susjedima živio u miru i u dobrim odnosima, i bio im poput oca, pa su ga podanici najčešće i nazivali ocem.
***
Ovaj, posljednji vladar dinastije Worms živio je sa svojom malom kćerkom jedinicom, Gudrun u jednom udobnom dijelu Skuldegarda koji je bio dobro očuvan. U onaj puno veći i stariji dio zamka rijetko je tko ikada zalazio. Tako je on u dostojanstvenom miru i tišini čuvao uspomenu na slavne pretke koji su bili osvojili golem dio sjevernog svijeta.
Günter je bio čovjek koji se prema svemu i svakome u kraljevstvu, a i izvan njega odnosio s dobrohotnom pažnjom i brigom. No, ni o kome, i ni o čemu, pa možda čak ni o samom kraljevstvu, nije toliko brinuo koliko o Gudrun. Njena majka, Gunterova žena Brünhilda, iz kuće Warsenar umrla je nedugo nakon što je rodila Gudrun, svoje prvo i jedino dijete. Kako je Günter veoma volio svoju ženu, nakon njene smrti nije se htio ponovo ženiti, pa je - i pored toga što je često bio zauzet i prezauzet državničkim poslovima - preuzeo na sebe još i brigu o maloj Gudrun, i bio joj dobar, pažljiv i nježan poput majke. Brigom o Gudrun, pažnjom i nježnostima, on je liječio tešku ranu na duši i nesreću koju mu je zadala ženina smrt, i, što je Gudrun ljepše napredovala, bivao je, doista sve vedrijim i sve manje nesretnim.
Znao je, doduše, da mora biti i strog u odgoju svoje male jedinice i mezimice i pokušavao biti takvim kad je trebalo, ali Gudrun je, treptanjem svojih velikih lijepih trepavica, osmjesima i šarmantnim, zavodljivim znakovima kajanja topila tu njegovu strogost i pretvarala ju opet u nježnu ljubav. Rođena vladarica, već je odmalena vladala svojim ocem.
Istinito, pak, govoreći, Gudrun i nije bila dijete koje je trebalo nekakvu strogost, jer je, začudo, od najranijih dana znala što se smije, a što ne smije činiti. Osjećaj za dobro, plemenito i pravedno kao da se rodio s njom, i upravo je s njim, u najranijim danima znala zadiviti svog oca i druge ljude na dvoru i osvojiti njihove simpatije, ljubav i naklonost.
No, to je možda bio njen, osobeni način da, ostavši bez majke, onako krhka i nejaka, osigura sebi zaštitu i potporu, ne samo od oca, nego i od ostalih ljudi na dvoru, ali najviše od oca, kojemu se uvijek utjecala kad se nečega plašila.
Tako je, često, za olujnih noći, kad je Skuldegard podrhtavao pod udarima silnih gromova, uzimala svoj jastuk, odlazila u odaju u kojoj je spavao njen otac i penjala se na njegov golemi krevet. Kako u mraku ništa nije vidjela, svojim je bosim nožicama gazila i po ocu dok nije našla mjesto u njegovu krilu. Günter bi se tada budio i pokušavao ju strogo koriti, ali Gudrun je na to odgovorala privijanjem uz njega i maznim traženjem njegove zaštite i pokroviteljstva. To je odmah razoružavalo dobroga Güntera, tako da ju je on, samo tobože gunđajući, ostavljao da spava u njegovu krilu.
Shvaćao je da se dijete plaši oluje i grmljavine i da mu je potrebna pažnja i zaštita, i nije ju tjerao da u takvim strašnim noćima sama spava u svojim odajama.
" Uostalom - mislio je u sebi - nije ona dječačić i neće biti muško kad odraste, pa se i ne treba toliko vježbati u hrabrosti."
Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici.
Ipak, usprkos svemu tome, današnji ljudi - među kojima gotovo da i nema onih koji, posredstvom TV-a, nisu već više puta vidjeli najzbiljskije levitiranje ljudi – usprkos svemu tome, dakle, ti današnji ljudi doživljavaju levitaciju kao nešto fantastično, nemoguće ili gotovo nemoguće i pitaju se: da li ju je moguće ostvariti; da li je ona ikada bila ostvarena, te da li će budućnost donijeti njeno ostvarenje itd!!!???
Čak i nakon nekog ovakvog članka koji budi svijest o njoj, objašnjava ju, i nakon diskusije o njoj, odnos prema fenomenu levitacije ostaje isti!!!???
Nije, dakle, nikakav problem objasniti samu levitaciju, nego okloniti tu psihološku ili kulturološku barijeru , koja sprečava da ju vidimo, odnosno postanemo svjesni njene realnosti.
Godinu dana nakon što sam završio ovaj članak, koji je tada funkcionirao kao jedno poglavlje moje knjige Apokalipsa, prisustvovao sam jednom međunarodnom simpoziju koji se bavio filozofijom vremena. Tu sam uočio da većina učesnika simpozija - koji su imali dovoljno intezivan ili barem dovoljno informativan dodir sa ovom temom - dakle, da ta većina, usprkos svojoj informiranosti ili obrazovanju shvaća vrijeme naivno-objektvistički - onako kako su ga shvaćali Stari Grci, prije nego su prvi put ozbiljno postavili pitanje o njemu, ili pak, onako kako ga shvaćaju tzv. obični ljudi danas. To "shvaćanje" podrazumijeva da je vrijeme "nešto objektivno" tj. nešto što postoji "izvan čovjeka", kao nekakva vrlo fina tvar što nezaustavljivo "prolazi", ili pak nešto što "teče" kao nekakva kozmička rijeka.
U tom (ne)shvaćanju vremena prednjače, nažalost, baš fizičari, koji su na spomenutom simpoziju bili najzastupljeniji brojem, a koji su i inače najgrlatiji kad je riječ o ovoj temi. Oni uglavnom ne poznaju potignuća prethodnih teoretičara koji su već odavno prevladali ono, naivno-objektivističko shvaćanje vremena, pa nekritički prihvaćaju Einsteinovu varijantu tog, "shvaćanja", po kojoj je vrijeme samo jedna, četvrta prostorna dimenzija. Budući, dakle, da, ili ne poznaju, ili ne razumiju minule pokušaje razumijevanja vremena, oni se tim, Einsteinovim i svojim povratkom ili ponovnim padom na naivni objektivizam i radikalnom vulgarizacijom koncepta vremena ponose kao nečim iznimno originalnim, i, štaviše, kao najvišim dosegom ljudske spoznajne moći.
Na kritičke primjedbe o tome da je to, naivno-objektivističko shvaćanje vremena promašeno, većina fizičara odgovara da filozofi imaju svoje shvaćanje vremena, a fizičari svoje, te da bi bilo u duhu međucehovske demokracije da se ta shvaćanja medjusobno toleriraju kao istinita, iako ona isključuju jedno drugo.
Rezultat te "demokracije" i "tolerancije" u pogledu shvaćanja vremena jest činjenica da današnja opća kultura ne zna što je vrijeme, ali zato nudi velik asortiman različitih vremena: "Prirodno", "povijesno", "fizikalno", "filozofsko", "biološko", "satno" itd., itd.
Takvo stanje stvari čini se pomalo pervertiranim, otudjenim, jer, kakvo je to obrazovanje ili kultura koja nema pojma o onome što ju čini kulturom. Ali, nije u pitanju samo obrazovanje i "teorija". Možda će se nekome učiniti neumjesnom ili pretjeranom tvrdnja da danas baš o shvaćanju naravi vremena ovisi "normalni" opstanak i daljnji razvoj ljudske civilizacije, no, za tu tvrdnju ja imam dovoljno argumenata i podastrijet ću ih čitatelju tokom ove rasprave.
Ovaj članak, kojemu je svrha da kod čitatelja stvori interes za poimanjem vremena, nastao je preuređivanjem spomenutog poglavlja u Apokalipsi, a preuredjeno je tako da može služiti kao samostalan, mali priručnik ili vodić pomoću kojeg će se čitatelji relativno lako moći upoznati s onim analizama i shvaćanjima fenomena vremena koje su stvorile njegov današnji pojam, koji, medjutim, možda baš zbog nedostatka ovakvih kratkih i jednostavnih informativnih članaka, spava zatrpan i skriven od današnjih duhova kod kojih bi se moglo naći interesa za njegovo razumijevanje.
Ja sam nisam imao niti imam nekakvu novu teoriju vremena, ali sam, tokom bavljenja problemom vremena razvio nekoliko svrsishodnih predodžbi koje čitatelja mogu lakše nego one koje su se koristile do sada uputiti na njegov pojam - na shvaćanje vremena. Te sam predodžbe, zajedno sa nekim svojim pokušajima jasnijeg tumačenja nekih fenomena vremena ostavio za zadnji dio članka.
Prije nego otpočnem direktno izlaganje o ovom problemu moram čitatelja upozoriti na to da su već raniji mislioci uočili da je pitanje: "što je vrijeme?" najteže pitanje kojeg misaoni duh može postaviti samom sebi. No, za utjehu, možda se također može reći da je to ujedno i najzanimljivije pitanje kojeg se može postaviti. Svega se nekoliko mislilaca u cijeloj ljudskoj povijesti i cjelokupnoj misaonoj tradiciji odvažilo temeljito i odlučno postaviti to pitanje. To su: Aristotel, Augustin, Kant, Hegel, Bergson, W. James i Heideger.
Oni su pokazali da su popularne, naivno-objektivističke predodžbe vremena baš suprotne istini i ukazali na to da je vrijeme "transcendentalne naravi" te da ono - kako proizlazi iz Hegelovog shvaćanja - doista nije ništa drugo do duh.
Pored njih bilo je mislilaca koji su se nadugačko i naširoko, ali eklektički, a i takvih koji su se samo usput, i ukratko osvrnuli na problem vremena. Ovdje nećemo raspravljati o njihovim stavovima, jer nisu dali nikakav važan doprinos razvoju pojma vremena.
Naše bavljenje s pitanjem o vremenu olakšano je činjenicom da su onih nekoliko mislilaca, koji su se njime uistinu kreativno bavili, nastavljali razvijati jednu istu misao. Mi ćemo pratiti njen razvoj.
Rođen u Zagrebu 1948. Odrastao u Šibeniku, a studij Filozofije i Povijesti umjetnosti završio u Zagrebu. Nakon toga radi kao predavač u gimnaziji a potom u srednjoj školi u Samoboru. Umirovljen iz političkih razloga, sredinom 80tih. Otada, u privremenom smještaju, živi u jednoj ruševini, od male mirovine i bavi se rješavanjem raznovrsnih znanstvenih problema odabranih na osnovu inspiracije. Pročitajte cijelu biografiju Petra Bosnića.
Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici. Više o antigravitaciji.