Nema tome tako davno kako je na ovom bijelom svijetu živio jedan velik učenjak, kojemu se danas, voljom neke čudne sudbine, ne zna pravo ime. Ima pisaca koji tvrde da se zvao Todor, ali većina smatra da mu je pravo ime bilo Simeon ili Šimun. No to sada nije toliko važno, jer ja vam ne kanim pričati o njegovu imenu, nego o životu mu.
Još od rane mladosti, on se, sa nekim neuobičajenim žarom posvećivao onim, takozvanim “umnim stvarima” i nije mario ni za što drugo. Nije da se nije razumio ni u što drugo. Dapače, nije bilo stvari koje on nije znao zadivljujuće vješto i lijepo napraviti, ali ono mozganje o dubokim tajnama, za koje je potreban potpuni mir i dokolica, vezialo mu je ruke, pa je na kraju ispadalo kao da i nije sposoban ni za što osim za umovanje.
Već kao mladić otkrio je mnoge tajne, a u zreloj dobi zavlada njime silna strast da otkrije kako se stvara bogatstvo.
- Ako mi to podje za rukom - mislio je - usrećit ću cijeli ljudski rod, a i sam ću, zbog tako važnog otkrića, sigurno biti bogato nagradjen.
I tako, mozgajući o tome, i proučavajući ono što je prije bilo napisano, udubljivao se on u problem koji ga je bio zaokupio. Dugo vremena nije mislio ni o čemu drugom osim o tome. Čak i kad bi sjeo da nešto pojede, misli o tim stvarima nisu ga ostavljale na miru, tako da je jeo i ne znajući da jede, a hodao i ne znajući da hoda, baš kao kakav mjesečar. I kad je spavao, sanjao je o tome, a kad bi se probudio, nastavljao je misliti o onome o čemu je prestao sanjati. Prijatelji i poznanici nisu mogli razgovarati s njim, jer, ili ga nisu mogli prizvati iz tog njegovog svijeta u ovaj, ili su, pak, morali slušati o stvarima o kojima je razmišljao. Zbog takva ponašanja, jasno, stekao je glas čudaka, izgubio prijatelje i postao nevoljnim usamljenikom.
Nakon dugog niza godina, pokaže se da njegov čudni posao ipak nije bio uzaludan. Doista je otkrio pravi, pravcati ključ stvaranja bogatstva. Kad je postao svjestan otkrića i kad je provjerio njegovu istinitost i sagledao sav njegov značaj i veličinu mu, nije se mogao načuditi tome da mu je nešto takvo ipak pošlo za rukom, jer to je bila jedna od onih velikih i važnih stvari za kojima je tragao cijeli ljudski rod sve od svog postanka.
Ubrzo nakon toga napisao je jednu knjižicu u kojoj je, na vrlo jasan i kratak način izložio svoje otkriće. Smatrao je da dužan svoje ideje izložiti tako lijepo, jasno i pristupačno da ih može razumjeti svako dijete. Nije žalio truda ni vremena u traženju najboljih načina izlaganja, i u tome je, na kraju veoma uspio.
Potom je pisao ljudima za koje smatrao da bi ih moglo zanimati bogatstvo i bogaćenje i obavještavao ih da će im drage volje prikazati svoje otkriće. Pisao je i vladarima i uvjeravao ih da će ih ono brzo učiniti vrlo bogatima i moćnima, i to, ne samo njih, nego i cio njihov narod.
Time je završio prvi dio njegovog životnog puta i otpočeo onaj drugi i puno drugačiji.
Mnogi su ga, naime, od tih kojima je bio pisao uskoro pozvali da im izloži svoje tajne. Učenjak je počeo putovati i truditi se da svoje ideje prenese onima koji su ga pozivali. U tom novom poslu bio je nevjerojatno umješan. Činilo se kao da bi on mogao uliti znanje i u drvenu glavu. Ali, avaj, avaj, kad bi njegovi slušači uvidjeli da im on ne tumači kako bi se, na lak način moglo stvarati zlato, niti im otkriva “trikove” s kojima bi brzo i barem nakratko napunili blagajne, ili pak dobili kredite od bogatih država, a niti išta drugo nalik tim majstorijama, odmahivali bi rukom i govorili...