Moj je običaj da najprije kažem koju riječ o smislu naslova kojeg sam odabrao. Evo, dakle, tih riječi. Prije svega, moram reći da ovo što ovdje piše nema ama baš nikakve veze sa onim što se u Hrvatskoj podrazumijeva pod sintagmom i političkom orjentacijom «Hrvatsko pravo», niti sa pravaštvom uopće, jer ono što Pravaši zastupaju sve je prije nego nekakvo pravo. O tome nema potrebe da se više bilo što kaže. Nastavljamo sa pravom. Čini se da je za ispravan pogled na pravo, pogled koji omogućuje njegovo istinsko razumijevanje i prikaz ili uspješnu primjenu, presudno važno jasno uvidjeti da pravne norme, usprkos svoj svojoj velikoj, vanjskoj raličititosti, gotovo poput matematičkih normi, imaju jedan isti opći, univerzalni temelj, odnosno jedinstven unutarnji identitet, intenciju, metodu djelovanja i cilj. Treba biti vrlo pronicljiv, ali i odvažan da se shvati i prihvati istinitost ove tvrdnje o bitnom identitetu i univerzalnosti temeljnih pravnih normi. Jasno, i u samom pravu treba postojati dovoljan razlog za njeno prihvaćanje, tako da ću u najvećem dijelu izlaganja pokušati ukazati na taj «dovoljni razlog» odnosno pokazati da je ona tvrdnja doista istinita. To ću morati učiniti tim više i prije što se moje mišljenje suprotstavlja mišljenjima nekih od najvećih filozofa prava, npr: Aristotelovom, Montesquieovom, Savygnievom i Hegelovom. Za sada samo napominjem da je za sve prethodne mislioce temeljnji pravni subjekt i objekt bio, polis ili pak nacija, dok je to, po mom mišljenju, ljudska vrsta. I baš zbog toga što je pravo - kako smo upravo ustvrdili i kako ćemo još mnogo puta ponoviti – ospoljena volja ljudske vrste, te stoga, u svojim temeljima tako jednovito i univerzalno, mi kažemo da je pomalo apsurdno, ili barem nekako nevažno ili neopravdano govoriti o nekom Hrvatskom, Njemačkom, Engleskom, ili čak Rimskom pravu, kod kojeg, njegovo veliko i slavno ime ne označava toliko njegov državni ili nacionalni partikularitet, posebnost, koliko onaj nezaobilazni i univerzalni stupanj razvoja prava, slično kao npr. i izraz «Talionsko pravo» koje mu je prethodilo. Onim pridjevima :Hrvatsko, Njemačko, Englesko itd obično, naime, iskazujemo nebitne specifičnosti tih pravnih sistema i njihove površinske, vanjske različitosti spram nekih drugih. Ukoliko je opravdan (što će se možda pokazati u glavnini teksta), naslov ovog rada, «Hrvatsko pravo» ne upućuje, dakle, na te vanjske razlike spram drugih pravnih sistema, nego prvenstveno Hrvatski doprinos razvoju ili razumijevanju samog prava. Ni važeće pravo u Hrvatskoj, uostalom, i nije neka originalna domaća tvorevina, nego kompilat sastavljen od normi najrazličitije provenijencije i utjecaja, pa je i s obzirom na to pridjev “hrvatsko” diskutabilne važnosti. Ta kompilativnost ili eklekticizam, da se razumijemo, sam po sebi ne mora biti ništa loše, jer je npr. veliki Napoleonov Code civile također svojevrsna kompilacija sastavljena od običajnog i Rimskog prava. Ali, naravno, ne mora svako sastavljanje, odnosno spajanje različitih pravnih normi ili sistema biti tako izvrsno.
Ovaj kratki politički spis pisan je prvenstveno za takozvanog običnog čovjeka, i klonit će se politološke, ekonomske, i sociološke teorije koliko je god to moguće. Ali, usprkos tome, on može biti presudno važan i za stručnjake: ekonomiste, politologe, ili pak 1 državnike, političare, ali također i za managere i poduzetnike, jer se na jedan vrlo jednostavan, ali ipak stručan način bavi uzrocima nekih problema s kojima se ovi stručnjaci, svaki na svoj način, susreću i koje, kako je pokazala dosadašnja praksa, baš zbog nepoznavanja njihovih uzroka, uglavnom bezuspješno, pokušavaju riješiti. No moram odmah napomenuti da se ovdje ne radi o problemima s kojim se susreće samo naše društvo, nego o nekim ključnim problemima koji muče današnju civilizaciju, a koji se kod nas pojavljuju u težem obliku nego u tzv. razvijenim zemljama. Na “domaćem terenu”, ti se problemi pokušavaju riješiti «kopiranjem», tj. preslikavanjem zakona ekonomski i civilizacijski razvijenijih zemalja, i to prvenstveno onih na kojima se temelji Evropska unija. Pri tome se, naravno, zaboravlja da ti zakoni stvaraju velike probleme i u zemljama iz kojih smo ih uzeli. Naši političari i državnici pravdaju svoj prepisivački posao tvrdnjom da oni «kopiraju» i primjenjuju samo one zakone koji su «tamo» dali dobre rezultate. To im se čak može i vjerovati. Ali, ako doista i čine tako, oni sasvim zaboravljaju na to da su ti, nekada valjani zakoni tamo nastali prije mnogo decenija i da su danas, nažalost, zastarjeli. Na prvi pogled, može se učiniti da su oni zastarjeli samo za razvijeni Zapad, a za nas same, budući da nismo toliko razvijeni, ipak su nekakvo dobro, novost i napredak. No u praksi se pokazuje upravo suprotno. Ti zakoni, kod nas najčešće stvaraju kaos i štetu, i to puno veću nego u onim zemljama iz kojih su potekli. Na osnovu nekog takvog posla ne može, dakle, nastati nikakva Nova niti Bolja Hrvatska, nego samo nekakav nezgrapni i nefunkcionalni krpež, patchwork ili pak, nekakva groteskna karikatura onih država koje nam služe kao uzori.