Ovaj kratki politički spis pisan je prvenstveno za takozvanog običnog čovjeka, i klonit će se politološke, ekonomske, i sociološke teorije koliko je god to moguće. Ali, usprkos tome, on može biti presudno važan i za stručnjake: ekonomiste, politologe, ili pak 1 državnike, političare, ali također i za managere i poduzetnike, jer se na jedan vrlo jednostavan, ali ipak stručan način bavi uzrocima nekih problema s kojima se ovi stručnjaci, svaki na svoj način, susreću i koje, kako je pokazala dosadašnja praksa, baš zbog nepoznavanja njihovih uzroka, uglavnom bezuspješno, pokušavaju riješiti. No moram odmah napomenuti da se ovdje ne radi o problemima s kojim se susreće samo naše društvo, nego o nekim ključnim problemima koji muče današnju civilizaciju, a koji se kod nas pojavljuju u težem obliku nego u tzv. razvijenim zemljama. Na “domaćem terenu”, ti se problemi pokušavaju riješiti «kopiranjem», tj. preslikavanjem zakona ekonomski i civilizacijski razvijenijih zemalja, i to prvenstveno onih na kojima se temelji Evropska unija. Pri tome se, naravno, zaboravlja da ti zakoni stvaraju velike probleme i u zemljama iz kojih smo ih uzeli. Naši političari i državnici pravdaju svoj prepisivački posao tvrdnjom da oni «kopiraju» i primjenjuju samo one zakone koji su «tamo» dali dobre rezultate. To im se čak može i vjerovati. Ali, ako doista i čine tako, oni sasvim zaboravljaju na to da su ti, nekada valjani zakoni tamo nastali prije mnogo decenija i da su danas, nažalost, zastarjeli. Na prvi pogled, može se učiniti da su oni zastarjeli samo za razvijeni Zapad, a za nas same, budući da nismo toliko razvijeni, ipak su nekakvo dobro, novost i napredak. No u praksi se pokazuje upravo suprotno. Ti zakoni, kod nas najčešće stvaraju kaos i štetu, i to puno veću nego u onim zemljama iz kojih su potekli. Na osnovu nekog takvog posla ne može, dakle, nastati nikakva Nova niti Bolja Hrvatska, nego samo nekakav nezgrapni i nefunkcionalni krpež, patchwork ili pak, nekakva groteskna karikatura onih država koje nam služe kao uzori.
Nisu samo moja istraživanja pokazala da problemi o kojima sam govorio, a koji muče suvremena društva nisu nimalo laki ni površni. Radi se o problematičnosti samih temelja na kojima počiva društvo, a i cijela civilizacija – zastarjelosti i nefunkcionalnosti vlasničkih odnosa. Na prvi pogled, čini se, vrlo čudnom, neozbiljnom, ekscentričnom ili ishitrenom tvrdnja da ključni problem današnje civilizacije leži u sferi vlasništva, ali će daljnje izlaganje i trezveno razmišljanje samog čitatelja pokazati da je upravo tako. Dobri, pravedni i funkcionalni vlasnički odnosi, ili oblici vlasništva, presudno su važni za “normalan” opstanak praktičnog svijeta - svijeta velikog broja ljudi, rada, civilizacijskog napredovanja, a i za smisao življenja i djelovanja cijelih generacija čovječanstva. Mnogi se učeni, a i oni ne-učeni ljudi slažu u konstatacijama da je svijet odnosno civilizacija u stanovitoj, ne-maloj krizi kojoj se ne nazire neko lagano, a niti skoro rješenje. Ovdje ću, kako sam već rekao, pokušati, što jasnije pokazati da ta kriza najvećim dijelom proizlazi baš iz neodgovarajućih ili zastarjelih vlasničkih odnosa. Zbog njih nije samo svijet civilizacije u teškom stanju, nego i priroda. O tim problemima iscrpno sam pisao u knjizi Hrvatski testament, pa ću ovdje o njima reći samo nekoliko najneophodnijih riječi koje će čitatelja uputiti na njihovu stvarnu korjenitost ili temeljitost, odnosno fundamentalnost.
***
Najprije moram čitatelja potsjetiti na jednu dosta staru pravničku, ekonomističku,
političku, ideološku a i filozofsku spoznaju, koja se iz dana u dan pokazuje sve istinitijom:
2
da su upravo vlasnički odnosi, odnosno oblici vlasništva odigrali jednu od nekoliko
presudno važnih uloga u razvoju civilizacije.
Tamo gdje su se društva zasnivala na dobrim oblicima vlasništva uvijek je bilo
nekog napretka i dobro se živjelo, a gdje su vlasnički oblici bili loši carevali su nepravda,
zaostalost i bijeda.
***
A sada, u formi kratkog potsjetnika ili rekapitulacije, nekoliko najopćenitijih riječi o
poznatim stvarima koje se odnose na vlasništvo.
Prema općim spoznajama, prvi oblik vlasništva bilo je neolitsko, zajedničko ili
društveno vlasništvo. Tu je priroda, koja je bila opće čovjekovo vlasništvo «brinula» o
svemu i proizvodila sve što je čovjeku bilo potrebno za biološki opstanak. Čovjek je samo
lovio ili sakupljao gotove plodove prirode i raspodjeljivao ih. Ovo je vlasništvo moglo
dobro i idilično funkcionirati sve dok čovjekova misija – čiji su nam krajnji ciljevi još uvijek
nisu poznati, barem ne u detaljima - nije postavila zahtjev za takvim proizvodima i
sredstvima za opstanak kakve nije mogla proizvesti priroda, nego samo kreativni
(ontogenični) ljudski duh i ljudski rad.
Tada se ukazala potreba za privatnim vlasništvom i ono se, na ovoj novoj, višoj
civilizacijskoj razini, pokazalo puno boljim, funkcionalnijim i pravednijim.
Krajnje pojednostavljeno rečeno, pravda koju je donosilo privatno vlasništvo
sastojala se u slijedećem: tko se bolje, marljivije i brižnije odnosio prema svom vlasništvu,
bolje je i živio, a tko loše, taj je propadao. Ljudi su bili motivirani i nagrađivani za svoju
mudrost trud i muku, a kažnjavani za glupost, nebrigu i rasipništvo. Takav je odnos, sve
donedavna, istovremeno bio i izvrsna motivacija za usavršavanje predmetā vlasništva, a
njihovo usavršavanje omogućavalo je sve lakši i bolji život.
Privatno je vlasništvo, dakle, dugo vremena bilo glavni motor razvoja civilizacije.
Običajnim pravom ono je bilo uspostavljeno možda čak i prije desetak tisuća godina, a
etablirano pisanim zakonicima poput Hamurabijevog i Mojsijevog tek prije oko tri do četiri
tisuće godina.
U četvrtom stoljeću p.n.e., dakle, prije nešto više od dvije tisuće godina, grčki
mislilac Platon počeo je uočavati nedostatke privatnog vlasništva, i postavio tvrdnju da je
rješenje tih nedostataka u tzv. zajedničkom ili društvenom vlasništvu. Ova Platonova ideja
stoljećima je imala sljedbenike i zagovornike čak i među najumnijim i najplemenitijim
duhovima što ih je dao ljudski rod. Ona se i dan danas mnogima čini kao neka radikalna i
veličanstvena novost, ali je zapravo nehotičan i, raznim ljupkim idealizacijama dobro
prikriveni, povratak na neolitsko vlasništvo – misaoni i civilizacijski regres.
Platonov učenik Aristotel rekao je: da ideja zajedničkog vlasništva stvara iluziju o
nekom velikom prijateljstvu koje bi nastalo na osnovu njega, te rješenju svih društvenih
problema i nepravdi, ali da je to ipak samo jedna ugodna iluzija. Trezvena analiza -
govorio je - pokazuje sasvim suprotno.
Veliko, tisućgodišnje iskustvo Rimskog prava je praktički, iskustveno potvrdilo
Aristotelovo mišljenje izrekom: Communio est mater rixarum – zajedničko je vlasništvo
majka svađa.
Države - tvrdio je nadalje Aristotel - koje bi se zasnovale na takvom vlasništvu
ubrzo bi propale, jer se o onome što je zajedničko nitko ne bi htio brinuti. Nešto više od
dvije tisuće godina kasnije, opća propast komunističkih društava definitivno je i u
potpunosti, a i vrlo precizno potvrdila ove Aristotelove riječi.
3
No, samim tim, problemi koje stvara privatno vlasništvo nisu nestali. Nekada je ono
bilo izvor pravde i ključni motiv za poboljšanje svijeta i života. Danas, međutim, stvara i
velike nepravde, i to ne samo među individuama, nego i među narodima i kontinentima i
počinje ozbiljno ometati ostvarivanje čovjekove misije na ovom svijetu, odnosno
ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, i obesmišljavati život cijelim generacijama.
Gdje je izlaz?
U ovoj, a i u nekim svojim prethodnim knjigama, a naročito u Hrvatskom
testamentu ustvrdio sam da taj «izlaz» nije ni u održavanju postojećeg privatnog
vlasništva, a niti u uspostavljanju društvenog, nego u nečem novom – u stvaranju
virtualnog, odnosno umjetnog vlasnika. On bi imao one dobre karakteristike živog
privatnog vlasnika, ali i neke od onih koje su se tisućama godina tako žarko željele i
očekivale od društvenog vlasništva.
No, moram priznati da ova moja ideja nije neka apsolutna novost. Ja sam već
odavno počeo proučavati ovaj problem i primjetio da su američki pravnici, zakonodavci,
poslije Drugog svjetskog rata, nezavisno jedan od drugoga, počeli stvarati umjetnog
vlasnika, tj. njegove rudimentarne elemente. To su vjerojatno zahtjevali problemi i potrebe
nacionalne ekonomije. No tamo je taj razvoj bio, a i danas je, nažalost, vrlo spor, parcijalan
i nesvjestan. Nešto slično, samo malo kasnije, počelo se zbivati i u Evropi, a onda i u
Evropskoj uniji. No ovdje je, možda zbog velike inertnosti tradicije, razvoj elemenata
umjetnog vlasnika bio znatno sporiji, a sada se, kako se čini, pod pritiskom birokracije, čak
i gasi.
***
Sretna okolnost koja je meni omogućila da u tom pravcu napravim neki značajniji
iskorak bila je proučavanje razvoja pravne osobe, i to od vremena važenja ustavā grčkih
polisa, preko Rimskog prava, pa sve do današnjeg građanskog prava.
Isto kao i živi, i virtualni vlasnik uspostavlja se zakonom ili zakonima, a mora biti
specifična pravna osoba.
***
Iako povjesničari prava i drugi pravni znanstvenici tvrde da je pravna osoba nastala
tek u kasnim razdobljima razvoja Rimskog prava, može se sa potpunom sigurnošću reći da
se pravna osoba, u različitim oblicima i pod različitim imenima počela razvijati istovremeno
sa pravom. No ovdje ne možemo gvoriti o tom njenom razvoju, nego tek, i to ukratko, o
njegovom rezultatu.
Najviši stupanj razvoja pravne osobe, dakle, koji je postignut do današnjih dana
postoji u obliku poduzeća. Ono, pored capacitas iuridicae - sposobnosti da stupa u pravni
promet - ima također i capacitas agendi – djelatnu sposobnost – sposobnost da stvara
sredstva za vlastiti opstanak i razvitak, i stanoviti “višak vrijednosti” što ga čini bićevitim i
samodovoljnim u stanovitoj mjeri. To je ono po čemu je poduzeće superiorno svim ostalim
oblicima i vrstama pravnih osoba.
No, ovakvo poduzeće kakvog imamo danas, ipak ne može biti vlasnikom, nego tek
vlasništvom. Da bi moglo biti vlasnikom, treba mu dodati još neke momente koje ima tzv.
fizička osoba. To se može učiniti pomoću onakva dva zakona kakvi su prikazani u daljnjem
tekstu, a koji su najvažniji dio teksta.
Što bi se time postiglo?
4
Nastao bi jedan subjekt koji bi istovremeno bio i vlasnik i vlasništvo. Kao
vlasništvo, on bi, poput neolitske prirode, brinuo o opstanku ljudske vrste i snabdjevao ju
onim specifičnim (umjetnim - tehnološkim ili tehničkim), sredstvima neophodnim za
ostvarivanje njenih ciljeva. Kao vlasnik, pak, ne bi dozvolio da ga netko nekažnjeno
potkrada, oštećuje ili zapušta, a individue, grupe i narode promptno bi i pravedno
nagrađivao srazmjerno njihovom doprinosu u ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.
Uspostavljanje takvog vlasništva rezultiralo bi povratkom, a možda i proširenjem carstva
pravde i slobode na ovom svijetu.
Ovdje treba istaknuti da je promjena vlasništva od zajedničkog, neolitskog ka
privatnom trajala tisućama godina. Pokušaji da se privatno vlasništvo “revolucionira” traju
već od Platonova vremena, a kulminirali su u komunističkim revolucijama koje su, sa
stajališta istinskog razvoja vlasništva i društva, bile ustvari kontrarevolucije.
Sada, kada se može smatrati da je poznat pravi smjer i cilj razvoja vlasništva, nije
sasvim neosnovano očekivati da taj razvoj bude brži i lakši.
Ali o tome više u samom tekstu, ili pak puno šire i bolje u Hrvatskom testamentu
koji je posvećen baš toj temi, a za kojeg sam izrazio želju da bude ostavština suvremene
Hrvatske budućim generacijama čovječanstva.
Petrus