Okosnica teksta su dva zakona na kojima bi se trebao temeljiti ustav moguće svjetske, tj. globalne države, novi Evropski ustav i ustavi sličnih federacija ili unija, a zatim, i ustavi nacionalnih građanskih država.
Zakoni o kojima je ovdje riječ temeljniji su i važniji od sāmih ustava, jer nisu isključivo pravne, nego i ontološko-metodološke tvorevine. Pomoću njih razrješava se jedna pogubna antimomija - privatno-društveno – zbog koje je do sada proliveno mnogo krvi, i uspostavlja jedan novi vid vlasništva, različit od postojećeg privatnog vlasništa i od društvenog. Pored toga određuju se neka opća pravila za život i ponašanje pripadnika ljudske vrste, pravila pomoću kojih je moguće ostvariti one krajnje i najvažnije ciljeve cijele vrste. Ta pravila zapravo tvore filozofsko-pravni temelj ili osnovu, naputak za izradu produktivnih, ontogeničnih društvenih zakona.
Pravu vrijednost ona dva, gore spomenuta zakona moguće je uvidjeti jedino na osnovu istinskog razumijevanja čovjeka, njegovih ciljeva, i metoda kojima ih je on ostvarivao tokom povijesti i kojima ih danas ostvaruje. Stoga će prvi dio teksta govoriti baš o tim stvarima.
U tom se dijelu iznosi shvaćanje da je čovjek, prije svega ontogenično biće - biće koje je sposobno stvoriti umjetno biće. Ono čovjeku treba poslužiti kao bićevito oruđe ili bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih, nadbioloških i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Povijest je proces stvaranja tog bića. Civilizacija se shvaća kao njegov ozbiljeni, otjelotvoreni, materijalni oblik - opće materijalno sredstvo s kojim se ostvaruju oni ultimativni ciljevi ljudske vrste. Društvo i država su neophodna organizacijska, odnosno politička sredstva za njihovo ostvarivanje. Usprkos općoj nevjerici koju će izazvati ove riječi, moram odmah ovdje reći da je birokracija, odnosno administracija - što ću kasnije doista dokazati - jedini politički i društveni subjekt današnjeg društva koji nas može uspješno povesti ka ostvarenju tih ciljeva, ali također i jedini subjekt koji se može uspješno i dugo, na štetu cijelog čovječanstva, nastaviti suprotstavljati njihovom ostvarivanju. No, vratimo se umjetnom biću. Tokom posljednjih desetak tisuća godina otkrivani su i ozbiljavani u praksi, jedan za drugim, neki važni elementi, tj. momenti umjetnog bića. To je dovodilo do promjena i usavršavanja društava u kojima je čovjek živio, a i cjelokupne civilizacije. U nekoliko zadnjih stoljeća stvaranje tog bićevitog sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste uspješno je privedeno kraju. Jedan od zadataka ovog rada jest i to da stvori svijest o tome što je gore bilo rečeno i da pomogne u uspostavljanju, tj. afirmiranju takvog društva i takve civilizacije koji bi mogli biti upotrebljeni u svrhu ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva vrste, čije bi ostvarenje dalo smisao svekolikoj dosadašnjoj čovjekovoj djelatnosti. Ponovo naglašavam da se ovdje ne radi ni o kakvoj alternativnoj znanosti nego o nastavku razvoja i sintezi ključnih spoznaja nekih klasičnih znanosti. Ovaj je tekst vrlo sažet i to prvenstveno stoga što, iskreno govoreći, ne znam napisati neku debelu knjigu. Tješim se mišlju da to možda proizlazi odatle što se, zbog što veće jasnoće i preglednosti, uvijek težim izraziti kratko. Ako je knjiga duboka i vrijedna, onda to i nije tako loše, jer današnji, a ni budući čitatelji, pored velikog broja već napisanih, vrijednih i važnih knjiga, neće imati vremena za čitanje nekakvih nepotrebno, ili nasilno opširnih tekstova. Također mi se čini da bi kratka i jasna knjižica mogla imati veći i povoljniji utjecaj na praktičnu primjenu, tj. etabliranje takvih zakona kakva su ona dva koje će čitatelj susresti u naknadnom tekstu. A ako ne bude ništa od toga, nadam se da će ovaj rad postati barem jedan od niza elemenata koji će utjecati na samoosvješćivanje civilizacije kojoj pripadamo. Toliko ukratko o temi, opsegu i namjerama ovog rada.
Slijedi razrada, tj. kratki prikazi dosadašnjih shvaćanja povijesti, a i mog vlastitog. Zatim, prikazi razvoja civilizacije i razvoja ljudskog društva. Poslije njih biti će prikazana ona dva zakona i njihov mogući utjecaj na kretanja u ljudskom društvu i daljnji razvoj civilizacije te njihov utjecaj na proces ostvarivanja onih ultimativnih, nadbioloških i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Zadnji odjeljak je kratka skica svjetske povijesti koja je shvaćena kao ontogenički proces – proces stvaranja i razvijanja umjetnog bića.
Prva tri izdanja Hrvatskog testamenta učinjena su u Osijeku. U toku 2002. i 2003. god. Prvo izdanje objavljeno je 2002. na internetu na adresi GAU.
Drugo i treće izdanje izišli su tokom 2002 i 2003 u formi običnih, papirnatih knjiga, brošura. Treće je izdanje, u toku 2004. god. Robert Pavlovski preveo na mađarski, ali ga, koliko mi je poznato, još nije objavio Četvrto izdanje objavljuje se, evo, ovdje na internetu na mojoj prvoj web stranici: http://www.petar-bosnic-petrus.com/, u siječnju 2007. god. Riječ, dvije o ovom novom predgovoru.
Dr. A. Lauc koji je, u suradnji sa svojim asistentom, Mr. Željkom Požegom objavio prva tri izdanja stalno me podsticao da usavršavam Testament, jer je učenje koje iznosi ta knjiga smatrao jednim od nekoliko temeljnih teorijskih elemenata Osječke ekonomske škole, koju je sam osnovao.
On se veoma zalagao za reafirmaciju i razvitak pojma «autopiesisa». Mislim da je to jedna velika i važna stvar, jer je autopietičnost presudno važna za razumijevanje bićevitosti prirodnog i umjetnog svijeta koji nas okružuje. Moje shvaćanje društva i civilizacije, uvelike je utemeljeno na uvidu u specifičnu autopoietičnost ovih entiteta. To je bio ključni i vrlo vrijedan razlog zbog kojeg me Dr. Lauc stalno podsticao na razvijanje ove knjige. I ne samo to. Inzistirao je na tome da što jasnije i jednostavnije iznesem svoje osnovne zamisli, jer, kako je često gvorio, mnogi ljudi ne prihvaćaju ili pak teško prihvaćaju ideje koje se iznose u mojim knjigama.
U istinitost tih njegovih primjedbi i sâm sam se uvjerio. Iako se trudim da budem što jasniji, velik broj ljudi zaista ne razumije to što pišem, ali, vidio sam da to, prije svega, tj. u golemoj većini slučajeva proizlazi iz pomanjkanja inteligencije tih čitatelja, ili nekakve zadrtosti, odnosno bolesne rigidnosti. Oni, vrlo rijetki, inteligentni i daroviti ljudi lako akceptiraju moje ideje i klanjaju se pred njima kao pred svetinjama.