Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici.
Ipak, usprkos svemu tome, današnji ljudi - među kojima gotovo da i nema onih koji, posredstvom TV-a, nisu već više puta vidjeli najzbiljskije levitiranje ljudi – usprkos svemu tome, dakle, ti današnji ljudi doživljavaju levitaciju kao nešto fantastično, nemoguće ili gotovo nemoguće i pitaju se: da li ju je moguće ostvariti; da li je ona ikada bila ostvarena, te da li će budućnost donijeti njeno ostvarenje itd!!!???
Čak i nakon nekog ovakvog članka koji budi svijest o njoj, objašnjava ju, i nakon diskusije o njoj, odnos prema fenomenu levitacije ostaje isti!!!???
Nije, dakle, nikakav problem objasniti samu levitaciju, nego okloniti tu psihološku ili kulturološku barijeru , koja sprečava da ju vidimo, odnosno postanemo svjesni njene realnosti.
Većini čitatelja, pogotovo onima koji barem donekle poznaju fiziku, poznato je kako se, već nešto više od jednog stoljeća, smatra da je brzina svjetlosti najveća moguća brzina koju ništa ne može premašiti. Ovo vjerovanje, iako nema nikakvog stvarnog osnova, stjecajem loših okolnosti, postalo je rašireno i snažno poput neke dogme iz Svetog pisma. Štoviše, to je postalo pravom pravcatom dogmom u koju je nepristojno, necivilizirano i čak kažnjivo posumnjati, ili ju dovoditi u pitanje.
A da se kod Einsteinove tvrdnje o nenadmašivosti brzine svjetlosti ne radi ni o kakvoj istini, nego baš o praznoj, antimisaonoj i besmislenoj dogmi, može se vrlo pouzdano uvidjeti samom analizom Specijalne teorije relativnosti i smislenom interpretacijom eksperimentalnih rezultata, kojima je ona tobože dokazana.
No postoji još jedan, bolji način razobličavanja ove Einsteinove “istine” – jednostavno praktično, eksperimentalno postizanje supraluminalnih brzina pomoću adekvatnog akceleratora subatomskih čestica.
Eksperiment kojim bi se to moglo postići nije ni kompliciran ni skup, i već se mogao odavno izvesti, ali je njegovo izvođenje ometala upravo ona, gore spomenuta, iracionalna vjera u dogmu o nenadmašivosti brzine svjetlosti, vjera koja ima i zamjetan patološki karakter.
Mislim da je upravo ta patološka “vjera” ili stanoviti fanatizam ono što će sprečavati izradu dole opisanog supraluminalnog akceleratora i izvođenje eksperimenata kojima bi se i praktično, i u vacuumu postigla brzina višestruko veća od brzine svjetlosti.
Točno govoreći, čestice su (u vodi i drugim transparentnim tekućinama visokog stupnja refrakcije) bile ubrzane na brzinu veću od svjetlosti još davne 1953. god. Učinili su to sovjetski fizičari Čerenkov, Vavilov i Frank, a za eksperimentalnu potvrdu tog otkrića dobili su i Nobelovu nagradu 1958. god. Danas se ovaj, Čerenkovljev efekt - brzina čestica veća od svjetlosti – često čini smišljeno, a i svakodnevno se spontano zbiva (kod fisionih reaktora hlađenih vodom, gdje elektroni brži od svjetlosti izbijaju specifične fotone i uzrokuju čudesnu, prekrasnu plavkastu boju vode – vidi: Čerenkovljeva radijacija).
No i dalje se vjeruje da se čestice ne mogu kretati brže od svjetlosti???
Godinu dana nakon što sam završio ovaj članak, koji je tada funkcionirao kao jedno poglavlje moje knjige Apokalipsa, prisustvovao sam jednom međunarodnom simpoziju koji se bavio filozofijom vremena. Tu sam uočio da većina učesnika simpozija - koji su imali dovoljno intezivan ili barem dovoljno informativan dodir sa ovom temom - dakle, da ta većina, usprkos svojoj informiranosti ili obrazovanju shvaća vrijeme naivno-objektvistički - onako kako su ga shvaćali Stari Grci, prije nego su prvi put ozbiljno postavili pitanje o njemu, ili pak, onako kako ga shvaćaju tzv. obični ljudi danas. To "shvaćanje" podrazumijeva da je vrijeme "nešto objektivno" tj. nešto što postoji "izvan čovjeka", kao nekakva vrlo fina tvar što nezaustavljivo "prolazi", ili pak nešto što "teče" kao nekakva kozmička rijeka.
U tom (ne)shvaćanju vremena prednjače, nažalost, baš fizičari, koji su na spomenutom simpoziju bili najzastupljeniji brojem, a koji su i inače najgrlatiji kad je riječ o ovoj temi. Oni uglavnom ne poznaju potignuća prethodnih teoretičara koji su već odavno prevladali ono, naivno-objektivističko shvaćanje vremena, pa nekritički prihvaćaju Einsteinovu varijantu tog, "shvaćanja", po kojoj je vrijeme samo jedna, četvrta prostorna dimenzija. Budući, dakle, da, ili ne poznaju, ili ne razumiju minule pokušaje razumijevanja vremena, oni se tim, Einsteinovim i svojim povratkom ili ponovnim padom na naivni objektivizam i radikalnom vulgarizacijom koncepta vremena ponose kao nečim iznimno originalnim, i, štaviše, kao najvišim dosegom ljudske spoznajne moći.
Na kritičke primjedbe o tome da je to, naivno-objektivističko shvaćanje vremena promašeno, većina fizičara odgovara da filozofi imaju svoje shvaćanje vremena, a fizičari svoje, te da bi bilo u duhu međucehovske demokracije da se ta shvaćanja medjusobno toleriraju kao istinita, iako ona isključuju jedno drugo.
Rezultat te "demokracije" i "tolerancije" u pogledu shvaćanja vremena jest činjenica da današnja opća kultura ne zna što je vrijeme, ali zato nudi velik asortiman različitih vremena: "Prirodno", "povijesno", "fizikalno", "filozofsko", "biološko", "satno" itd., itd.
Takvo stanje stvari čini se pomalo pervertiranim, otudjenim, jer, kakvo je to obrazovanje ili kultura koja nema pojma o onome što ju čini kulturom. Ali, nije u pitanju samo obrazovanje i "teorija". Možda će se nekome učiniti neumjesnom ili pretjeranom tvrdnja da danas baš o shvaćanju naravi vremena ovisi "normalni" opstanak i daljnji razvoj ljudske civilizacije, no, za tu tvrdnju ja imam dovoljno argumenata i podastrijet ću ih čitatelju tokom ove rasprave.
Ovaj članak, kojemu je svrha da kod čitatelja stvori interes za poimanjem vremena, nastao je preuređivanjem spomenutog poglavlja u Apokalipsi, a preuredjeno je tako da može služiti kao samostalan, mali priručnik ili vodić pomoću kojeg će se čitatelji relativno lako moći upoznati s onim analizama i shvaćanjima fenomena vremena koje su stvorile njegov današnji pojam, koji, medjutim, možda baš zbog nedostatka ovakvih kratkih i jednostavnih informativnih članaka, spava zatrpan i skriven od današnjih duhova kod kojih bi se moglo naći interesa za njegovo razumijevanje.
Ja sam nisam imao niti imam nekakvu novu teoriju vremena, ali sam, tokom bavljenja problemom vremena razvio nekoliko svrsishodnih predodžbi koje čitatelja mogu lakše nego one koje su se koristile do sada uputiti na njegov pojam - na shvaćanje vremena. Te sam predodžbe, zajedno sa nekim svojim pokušajima jasnijeg tumačenja nekih fenomena vremena ostavio za zadnji dio članka.
Prije nego otpočnem direktno izlaganje o ovom problemu moram čitatelja upozoriti na to da su već raniji mislioci uočili da je pitanje: "što je vrijeme?" najteže pitanje kojeg misaoni duh može postaviti samom sebi. No, za utjehu, možda se također može reći da je to ujedno i najzanimljivije pitanje kojeg se može postaviti. Svega se nekoliko mislilaca u cijeloj ljudskoj povijesti i cjelokupnoj misaonoj tradiciji odvažilo temeljito i odlučno postaviti to pitanje. To su: Aristotel, Augustin, Kant, Hegel, Bergson, W. James i Heideger.
Oni su pokazali da su popularne, naivno-objektivističke predodžbe vremena baš suprotne istini i ukazali na to da je vrijeme "transcendentalne naravi" te da ono - kako proizlazi iz Hegelovog shvaćanja - doista nije ništa drugo do duh.
Pored njih bilo je mislilaca koji su se nadugačko i naširoko, ali eklektički, a i takvih koji su se samo usput, i ukratko osvrnuli na problem vremena. Ovdje nećemo raspravljati o njihovim stavovima, jer nisu dali nikakav važan doprinos razvoju pojma vremena.
Naše bavljenje s pitanjem o vremenu olakšano je činjenicom da su onih nekoliko mislilaca, koji su se njime uistinu kreativno bavili, nastavljali razvijati jednu istu misao. Mi ćemo pratiti njen razvoj.