Ovaj tekst napisao sam već odavno i dugo je vremena ležao među drugim papirima, jer sam ga zaboravio, premda sam nekad davno držao do njega i imao namjeru dovršiti ga i srediti. Dio teksta negdje je zagubljen, tj. zametnut među papirima. Moji pokušaji da ga nađem i unesem u računalnu memoriju, za sada nisu dali rezultata.Zašto ipak objavljujem ovaj krnji i nesređeni dio teksta?
Mislim da bi on, tako jadan, kakav god jest, ipak mogao dosta pomoći ljudima koji se interesiraju za Teoriju relativnosti, ili onima koje ona muči, jer on upućuje na one temeljne metodičke greške u Einsteinovom mišljenju i mišljenju njegovih sljedbenika – upravo one greške koje uzrokuju nerazumijevanje, muke, nedoumice i prijepore. Velik broj Einsteinovih kritičara slaže se u tome da su ove greške mogle nastati namjerno. Zašto?
Na to je pitanje doista teško odgovoriti. Možda su posrijedi bili neki psihopatološki ili sociopatološki razlozi: No same pogrešne tvrdnje relativista nisu tako strašan znanstveni ili studijski problem, jer one su toliko velike i tako očigledno pogrešne da je gotovo nemoguće previdjeti to, i, zapravo je čudo da je netko uopće ozbiljno shvatio Einsteinove tvrdnje, a i to da su našle toliko sljedbenika. Ali, reći čete, Einsteinove tvrdnje provjerene su i potvrđene rezultatima eksperimenata.
No, no... to ipak nije točno. Naime, rezultati eksperimenata koji su naizgled potvrdili njegove tvrdnje, mogu se interpretirati i na drugačiji, logičan i smislen način, koji potpuno obara Einsteinove postavke. To je veoma važno imati na umu. Problem grešaka Teorije relativnosti jest u tome što ih čitatelji, ma koliko one bile velike, nevjerojatno očigledne i apsurdne, shvaćaju kao neke duboke istine koje nisu sposobni razumjeti. Ako su te greške nastale na osnovu nekog svjesnog trika, onda se on sastoji baš u tome da se napravi tako velika i tako očita greška da se normalan čovjek naprosto se ne usuđuje ni pomisliti da je netko, ko je simbol ljudske umnosti i dubine mišljenja, dakle, da je taj i takav netko mogao napraviti takvu grešku. No. ako se ta metoda spretno provede, njome se može prisiliti čitatelja da sebe smatra nedoraslim ili budalom, a pisca genijem kojeg nitko ne može razumjeti. U tom samozaglupljivanju čitalaca najviše im pomažu upravo spomenute misinterpretacije rezultata provedenih eksperimenata.
Teorija relativnosti, nije, dakle, nekakav fizikalno-znanstveni, nego psihološki, sociološki problem današnjih čitatelja ili pak antropološki problem današnje civilizacije uopće. Da li je Teorija relativnosti učinila štetu razvoju civilizacije? Moglo bi se reći da ga je ona usporila, u stanovitoj mjeri, ili čak zaustavila? No to ne mora biti ujedno i šteta, jer razvoj koji je prebrz možda može učiniti veće zlo od onoga koji je prespor. Brzoplet ili nepromišljen krivi korak može biti puno opasniji od nikavog. Ipak Teorija je relativnosti preprečila čovjekov put ka zvijezdama, a to je, kako će čitatelj kasnije vidjeti, put čovjekovog spasa.
Da li će Teorija relativnosti ikada biti oborena? Van svake sumnje, ali to «obaranje» bit će samo ispravka u smislu logičnog i smislenog tumačenja rezultata jednadžbi i interpretacija eksperimentalnih rezultata. Pored ovoga, još će i jedna od najvažnijih njenih tvrdnji doživjeti potpuni pad. Naime, tvrdnja da nije moguća brzina veća od brzine svjetlosti, c. Vjerujem da će višestruko veća brzina od c bit će vrlo skoro i na vrlo elegantan način postignuta u zemaljskim laboratorijima. Iako nisam nikakav fizičar, a još manje matematičar, čvrsto sam uvjeren da će se sam matematički aparat koristiti i dalje i to puno šire i svrsishodnije, jer njemu se nema što zamjeriti.
Žao mi je što ne mogu objaviti cijeli rad. Sada imam priliku objaviti samo ovo što sam sačuvao i našao i tješim se time da nisam izgubio baš sve. A ako mi se zdravlje i materijalno stanje poprave i ako nađem i ostale djelove, neće ih biti teško unijeti u računalnu memoriju i pripojiti već objavljenom dijelu teksta.