Godinu dana nakon što sam završio ovaj članak, koji je tada funkcionirao kao jedno poglavlje moje knjige Apokalipsa, prisustvovao sam jednom međunarodnom simpoziju koji se bavio filozofijom vremena. Tu sam uočio da većina učesnika simpozija - koji su imali dovoljno intezivan ili barem dovoljno informativan dodir sa ovom temom - dakle, da ta većina, usprkos svojoj informiranosti ili obrazovanju shvaća vrijeme naivno-objektvistički - onako kako su ga shvaćali Stari Grci, prije nego su prvi put ozbiljno postavili pitanje o njemu, ili pak, onako kako ga shvaćaju tzv. obični ljudi danas. To "shvaćanje" podrazumijeva da je vrijeme "nešto objektivno" tj. nešto što postoji "izvan čovjeka", kao nekakva vrlo fina tvar što nezaustavljivo "prolazi", ili pak nešto što "teče" kao nekakva kozmička rijeka.
U tom (ne)shvaćanju vremena prednjače, nažalost, baš fizičari, koji su na spomenutom simpoziju bili najzastupljeniji brojem, a koji su i inače najgrlatiji kad je riječ o ovoj temi. Oni uglavnom ne poznaju potignuća prethodnih teoretičara koji su već odavno prevladali ono, naivno-objektivističko shvaćanje vremena, pa nekritički prihvaćaju Einsteinovu varijantu tog, "shvaćanja", po kojoj je vrijeme samo jedna, četvrta prostorna dimenzija. Budući, dakle, da, ili ne poznaju, ili ne razumiju minule pokušaje razumijevanja vremena, oni se tim, Einsteinovim i svojim povratkom ili ponovnim padom na naivni objektivizam i radikalnom vulgarizacijom koncepta vremena ponose kao nečim iznimno originalnim, i, štaviše, kao najvišim dosegom ljudske spoznajne moći.
Na kritičke primjedbe o tome da je to, naivno-objektivističko shvaćanje vremena promašeno, većina fizičara odgovara da filozofi imaju svoje shvaćanje vremena, a fizičari svoje, te da bi bilo u duhu međucehovske demokracije da se ta shvaćanja medjusobno toleriraju kao istinita, iako ona isključuju jedno drugo.
Rezultat te "demokracije" i "tolerancije" u pogledu shvaćanja vremena jest činjenica da današnja opća kultura ne zna što je vrijeme, ali zato nudi velik asortiman različitih vremena: "Prirodno", "povijesno", "fizikalno", "filozofsko", "biološko", "satno" itd., itd.
Takvo stanje stvari čini se pomalo pervertiranim, otudjenim, jer, kakvo je to obrazovanje ili kultura koja nema pojma o onome što ju čini kulturom. Ali, nije u pitanju samo obrazovanje i "teorija". Možda će se nekome učiniti neumjesnom ili pretjeranom tvrdnja da danas baš o shvaćanju naravi vremena ovisi "normalni" opstanak i daljnji razvoj ljudske civilizacije, no, za tu tvrdnju ja imam dovoljno argumenata i podastrijet ću ih čitatelju tokom ove rasprave.
Ovaj članak, kojemu je svrha da kod čitatelja stvori interes za poimanjem vremena, nastao je preuređivanjem spomenutog poglavlja u Apokalipsi, a preuredjeno je tako da može služiti kao samostalan, mali priručnik ili vodić pomoću kojeg će se čitatelji relativno lako moći upoznati s onim analizama i shvaćanjima fenomena vremena koje su stvorile njegov današnji pojam, koji, medjutim, možda baš zbog nedostatka ovakvih kratkih i jednostavnih informativnih članaka, spava zatrpan i skriven od današnjih duhova kod kojih bi se moglo naći interesa za njegovo razumijevanje.
Ja sam nisam imao niti imam nekakvu novu teoriju vremena, ali sam, tokom bavljenja problemom vremena razvio nekoliko svrsishodnih predodžbi koje čitatelja mogu lakše nego one koje su se koristile do sada uputiti na njegov pojam - na shvaćanje vremena. Te sam predodžbe, zajedno sa nekim svojim pokušajima jasnijeg tumačenja nekih fenomena vremena ostavio za zadnji dio članka.
Prije nego otpočnem direktno izlaganje o ovom problemu moram čitatelja upozoriti na to da su već raniji mislioci uočili da je pitanje: "što je vrijeme?" najteže pitanje kojeg misaoni duh može postaviti samom sebi. No, za utjehu, možda se također može reći da je to ujedno i najzanimljivije pitanje kojeg se može postaviti. Svega se nekoliko mislilaca u cijeloj ljudskoj povijesti i cjelokupnoj misaonoj tradiciji odvažilo temeljito i odlučno postaviti to pitanje. To su: Aristotel, Augustin, Kant, Hegel, Bergson, W. James i Heideger.
Oni su pokazali da su popularne, naivno-objektivističke predodžbe vremena baš suprotne istini i ukazali na to da je vrijeme "transcendentalne naravi" te da ono - kako proizlazi iz Hegelovog shvaćanja - doista nije ništa drugo do duh.
Pored njih bilo je mislilaca koji su se nadugačko i naširoko, ali eklektički, a i takvih koji su se samo usput, i ukratko osvrnuli na problem vremena. Ovdje nećemo raspravljati o njihovim stavovima, jer nisu dali nikakav važan doprinos razvoju pojma vremena.
Naše bavljenje s pitanjem o vremenu olakšano je činjenicom da su onih nekoliko mislilaca, koji su se njime uistinu kreativno bavili, nastavljali razvijati jednu istu misao. Mi ćemo pratiti njen razvoj.